Vjetrovi života

Dobrodošli na moj blog

13.07.2018.

Biću kratka.

Jeste li bili u Potočarima mimo 11.Jula ?

Na 11.juli se doživi jedno a mimo 11.jula se doživi drugo.

Prvi doživljaj nam je svima poznat, a drugi...
Kad odete na neki drugi dan, ma kako sunčano bilo, ma kako procvalo bilo, ma kako zelena brda bila, sve je tamno i tmurno.
Sva brda su mi crna a sunce sija ne da obasja nego da ugrije te hladne kosti ispod hladne, teške zemlje.

Nikad tu smiraja nema. Nikad tu mirisa cvijeta neće biti.
I ne samo tu.
Bosna je skoro sva kvlju zaljevena.

Udahnite duboko, pročitajte Islamsku deklaraciju i molite se da budete jedan od onih '' razumom obdareni''. Počevši od Bakira pa na dalje.

Pametnom je i išaret dosta.
10.07.2018.

Sutra....

Sutra se ne sjetim samo Srebrenice i njenih žrtava...sjetim se svega....
Sjetim se Olge Sučić, Suade Dilberović.
Sjetim se djeteta ubijenog u igri u svojoj avliji. Snajperom. Sa obližnjeg nebodera. Petokolonaš.
Sjetim se granata poslanih na bunare, pumpe, redove za hljeb.
Sjetim se upada u kuće i paljenje ukućana u njima.
Sjetim se, svega.
Sutra je Dan Srebrenice ali i Dan koji je Simbol.
Simbol stradanja u Bosni i Hercegovini.
Trebamo takav dan. Ili ga napravimo od ovog ili odredimo drugi.
Sjetim se i nikad ne zaboravljam.
I ne opraštam!
Imam pravo da ne oprostim.
Ona Olgina djeca i ono nerođeno ubijeno u majčinom stomaku me zadužilo.... ona krvava ručica prekinuta u zamahu, majka koja je sakupljala crijeva svog djeteta sa asfalta, krik koji je rastavio dijete od oca u Potočarima...sve me zadužilo. Jer, ponoviće se, ako oprostimo.
To nam historija kaže.

Zaboraviti ne možemo, oprostiti nećemo ali hoćemo da nađemo rješenje da živimo zajedno. Sa kim treba.




Stariji postovi