Vjetrovi života

Dobrodošli na moj blog

27.02.2019.

Behind blue eyes

Ne znam kako da ovo ispričam, ustvari.

Nakon majčine smrti, voljela sam da srećem žene koje po nečemu liče na nju.
Isti hod, smijeh, ruke...
A, jednom, sam u haremu Begove džamije srela ženu koja je imala iste mamine oči.
Sticajem okolnosti kasnije smo se i upoznale i iako je djelovala dosta blaga žena, opet me je iznenadilo koliko je bila blaga prema meni. Brižna.
Inače, i bez te činjenice, divna jedna žena. Skromna, a dostojanstvena.

Tako su prolazile godine čak, tu i tamo smo se sretale, porazgovarale..
Kroz neke razgovore, sam joj morala to da kažem, da ima iste oči kao moja mama.
Ista boja najvedrijeg neba, ista dubina pogleda, iste trepavice.
Skoro isto me gledala.

Kad sam joj rekla, naravno, razgovor je otišao u smjeru u kojem je nemoguće da ne ode... Saznala je da mi je mama mrtva.
Nakon toga, njega brigu u pitanjima koje mi je upućivala pratio je i uzdah...
Imala je kćerku, same su bile, nije ih baš život mazio.
Pored brige o kćerki, osjećala sam da dio brige stavlja i na moj tas.
Do kraja života ću joj biti zahvalna na tome, i na Onom svijetu inšaAllah, jer možda me baš njena dova sačuvala nečega.

Naravno, prije svega zahvalna sam Allahu koji vodi brigu o svemu pa čak i kroz nečije oči.

Meleci, anđeli, su posvuda, treba pustiti dušu da ih pronađe, život će biti automatski ljepši.

21.12.2018.

Petarde

Suvišno je reći koliko volim doba godine kad je kombinacija bijelo-crvene boje pristuna na sve strane, kad je sve svjetlucavo i nekako magično.
Naravno, ne volim petarde koje su propratni dio.
Krivim zakon zbog kojeg su dostupne svima i zbog kojeg su previše u upotrebi.

Ali jedna tužna priča me uvijek dodatno naljuti.

Bila je prva godina nakon mamine smrti i živjela sam kod rođaka.
Bila sam tinejdžerica i bilo mi je važno da imam svoj stil.
Nisam imala mnogo novca ali od porodične penzije i stipendije mogla sam odvojiti za pokoji fini komad odjeće ili obuće.
Tako da sam kupila, dugo željene, crvene martinke.
Ponosna i sretna sam koračala u njima, dok jednom neko mi nije bacio u Ferhadiji petardu pod nogu. Eksplodirala je tačno ispod vrha čizme i napravila rupu na njima...
Moja tuga je bila baš velika.
Nisam imala novca ponovo za iste čizme, pa čak ni za lošije u tom trenutku.

Obućar je rekao da se ne mogu popraviti, i gunđao na nevaspitanu djecu i petarde.
Nekako ih je zakrpio, ali to se naravno vidjelo iz aviona, i nije to, više, bilo to....




Stariji postovi