Vjetrovi života

Dobrodošli na moj blog

21.05.2018.

Teta Tidža

Sjećate se one žene iz haustora koja me slučajno dočekala nakon mog prvog odlaska '' na vodu ''?
E, to je teta Tidža.
Pravo ime Hatidža, ali svi su je zvali Tidža a ja uz dodatak '' teta ''.
To je bila jedna skromna, bosanska žena.
Završila četiri razreda. Ali sa pogledom koji govori '' ja znam tajnu ''.
Znate takve žene? Uvijek podvezane jemenijom, u dimijama, ili katu.
Došla nakon udaje sa mužem u Sarajevo koji je dobio posao u nekoj od državnih firmi.
Muž joj preselio na Ahiret tik pred rat tako da je to užasno stanje dočekala sama u stanu. Nisu imali djece.
Jedno vrijeme su joj bili neki rođaci koji su izbjegli sa jednog dijela Dobrinje ali su ubrzo otišli.

Tako da je teta Tidža dolazila svaku noć kod nas da pod svjetlima svijeće ili kandila tabiri neke priče sa mojom mamom.
Ja bih bila tu uglavnom, a nekako sam i voljela da u polumraku slušam njihove šapatom ispričane priče o prijašnjem životu dok su bile mlade ( mada je teta Tidža dosta starija bila od moje mame) te o prijeratnom stanju...
Često bih tako i zaspala uz njihove glasove.
Kada je moja mama preselila na Ahiret, ja sam nastavila da obilazim tetu Tidžu.
Skoro svaku noć kad bih bila kući, odlazila bih joj na '' sijelo '' i tako bismo sjedile i gledale televiziju ( jer je rat bio prestao) i komentarisale tadašnja dešavanja.
Osjećala sam da joj je ugodno u mom društvu.
A i meni je bilo u njenom, iz više razloga.
Iako sam se nudila da joj pomognem oko kućnih poslova jer je već bila u kasnim 60-tim, nije prihvatala.
Ali je rado predlagala da nam napravim puru koju je silno voljela. I ja sam rado pravila pa smo dugo jeli uz priču i smijanje. O, da ! I dan danas se sjećam njenog slatkog smijeha i osmijeha. Skoro kao u djevojčice. Eto takva je bila, čitav život neiskvarena kao kakva djevojčica.
Kad sam odselila sa Dobrinje, rjeđe smo se viđale, kasnije- nikad.
Imala sam konstantnu želju da je posjetim ali život me premetao pa sam konstantno i odgađala. Jednog dana, kako to obično biva, čula sam da je preselila na Ahiret. Sama.
Od nasljednika nije imala nikoga nego nekog rođaka kome je ostavila stan u zamjenu da se brine o njoj do smrti. A u tom trenu kad je umrla bila je sama, i danima prije toga, mjesecima.
Komšiluk je bio tu, ali rođak nije. Pojavio se dan poslije.
To me jako pogodilo. I sad mi suze hoće da krenu.
Sa žalom što se ne vidjesmo i ne pojedosmo puru još jednom upućujem dovu Allahu dž.š. da Hatidža ne bude sama na Onom svijetu , i da bude u odabranom društvu u Džennetu. Amin.


27.02.2018.

...

Sinoć mi se duša tako odmorila uz remek-djelo iranske kinematografije...
Nedostaje mi Poslanik a.s. :(


Stariji postovi