Vjetrovi života

Dobrodošli na moj blog

08.12.2018.

Još jedna priča iz djetinjstva

Ovo je priča o nani.
Nane su zakon. Ljubav nane je kao i ljubav majke, neprocjenjiva.
Mada, nisu to iste ljubavi, imaju dodirnica ali su drugačije. U svakom slučaju je neprocjenjivo.

Imala sam nekih 4-5 godina, ljeto, povazdan se igrali na polju. Tačnije, na sokaku.
Među djevojčicama je bila jako popularna takozvana igra '' gume ''. To se preskakalo, non stop.
Iz nekog razloga rijetko smo imali novu, tek otpakovanu gumu.
Za one koji ne znaju o čemu se ovdje radi, jer nikad više od svog djetinjstva nisam vidjela da djevojčice igraju te igre, to je ona lastika-guma koja se uvlačila u dimije, hlače ( na gumu), gaće, itd.
Dvije djevojčice drže prstićima a ova treća preskače ili dvije preskaču u paru. Bila je i varijanta da im je guma zakačena oko gležnjeva ili koljena a treća ( ili u paru) moraju da bez dodirivanja ili da se ne spetljaju, to ispreskaču ..
Uglavnom, teško se dolazilo do nove gume. A nova guma je važna jer najbolje odskače, bijela, jednostavno drugi osjećaj.

Danima sam molila mamu da mi da jednu novu koju sam spazila u vitrini. Ma, nema šanse.
Moja nana, koja bi tako sjedila blizu nas djevojčica zamišljena sa blagim osmijehom prema nama, i davala nam bombone ( često one mevludske) i pokoju paru da sebi nešto kupimo u granapu, jedan dan me zovnu. Ja pritrčim kao i obično, voljela sam puno svoju nanu, a u njenom krilu bljesnu nova, novcata guma, netpakovana još.

Volim se prisjećati ovoga, jer mi bude toplo oko srca.

Neka ostane i zapisano, sad.

16.11.2018.

Teta Nađa

Neke priče sam toliko puta prepričala u glavi da više ne znam jesam li pisala o tome ili sam prevrtila film samo u mozgu.
Ovo je jedna od tih.
Tetu Nađu sam srela prve ratne godine čekajući u predugom redu za vodu, na bunaru u dobrinjskom naselju C-5.
Ona je živjela u obližnjoj zgradi a ja sam bila u drugom dijelu Dobrinje pa sam bila osuđena da stojim tu od-do, iako je red bio ogroman a bunar skoro iscrpljen pa se otprilike čekalo 10-ak sati kako bi se došlo na red.
Teta Nađa se sigurno sažalila nada mnom jer imala sam 12 godina i bila sam puko dijete, mada to tek sad shvatam jer sam tad mislila da sam ''velika'', znate kako to ide...
Ali teta Nađa je bila i dobra osoba, nije samo sažaljenje bilo u pitanju, ne.
Često bi mi rekla da odemo do nje da se ugrijemo, popijemo čaj, pojedemo neki kolač ako ga ima, što sam i radila.
Ali zauvijek sam zapamtila prvi odlazak kod nje.

Tek smo se bile upoznale i dan je bio miran ali red kao i obično predug. Ja sam imala potrebu da odem u toalet što je ona primijetila i rekla mi da ide i ona kući pa mogu kod nje. Ja sam odbijala ali je ona rekla da možemo se malo i ugrijati i da je svakako planirala da me pozove i pristala sam.
Samo što smo stigli začula se ogromna detonacija u blizini. Granata je pala. Nakon 5 minuta i druga.
Nismo izlazile vani ali ubrzo se proširila vijest da je granatiran bunar. Tu gdje smo čekale svoj red na vodu.
Taj dan je izvršen masakr nad dobrinjskim stanovništem koji su čekali u redu za vodu.
Ne znam tačan broj poginulih i ranjenih ali bilo ih je...
Moja mati je znala naravno da sam na tom bunaru jer je to bio trenutno jedini izvor pitke vode na cijeloj Dobrinji.
Kako nam je ratna bolnica bila u sklopu zgrade gdje smo živjeli, nije dugo trebalo da se sazna gdje su pale granate... a hitna je samo donosila ranjene, mrtve.... Mama je sve to gledala sa balkona i na kraju se onesvijestila u hodniku pred komšilukom koji ju je bezuspješno pokušavao utješiti a ni sami nisu vjerovali da mi se nije nešto desilo.

Teta Nađa kad se smirila situacija nakon granata, od čega treba da prođe nekih pola sata a meni je izgledalo kao vječnost jer sam znala da će mama biti u komi od straha i bola, je rekla da trčim mami svojoj i da trčim brže nego ikad u životu.
Trčala sam....
Kad su me komšije ugledale na prizemlju zapanjili su se.  Kako mi nije ništa bilo?!
Mama kad me je ugledala nije mogla da vjeruje. Kriknula je od sreće a i ja sam ispustila nešto slično.
Taj dan neću nikad zaboraviti dok sam živa.
A ni tetu Nađu.


Noviji postovi | Stariji postovi